Evo te napokon na napuljskom aerodromu

Kako su ti drugi pričali o ovom gradu, čvrsto držiš svoju torbu zbog velikog broja lopova, pripremaš svoje dišne puteve na navodno nemogući smrad i opskrbljen si vlažnim maramicama zbog prljavštine na svakom ćošku. Tražiš svog šofera Umberta koji zna samo talijanski, a ti razumiješ svega tri-četiri riječi koje si naučio na internetu. Kako god, pričaš na engleskom, on na talijanskom i uz par gestikulacija se sporazumijevate. Ne znaš kako, ali kužite se i sve ide kako treba. Ulaskom u ludi gradski promet odmah primjećuješ prve znakove napuljskog temperamenta. Srce ti lupa i moliš se da ostaneš živ i čitav, a vozači si živčano mašu rukama kroz napola otvoren (ili zatvoren?) prozor auta.

Nisi više krhki turist, već vatreni lokalac

Kad si konačno nogama na napuljskom neravnom asfaltu, sretan i zamišljen duboko uzdahneš (i začudo, ne ugušiš se od smrada kojim su te plašili doma), pored tebe velikom brzinom prođe vespa. Srce samo što ti nije stalo, još se nije ni vratilo u svoj uobičajeni ritam, prođe i druga! Imaš dobre živce, nećeš dopustiti da ti takav promet pokvari putovanje, no ipak nakon 24 sata provedena u Napulju u tebe uđe dio onog južnjačkog temperamenta koji posjeduju Napolitanci. Samopouzdaniji si, brži, čvršći i vatreniji od crvenih papričica koje im po cijelom gradu vise kao simbol sreće. S guštom odbrusiš vozaču vespe koji te skoro pregazio, u metrou bez problema glasno kažeš tinejdžerima na vratima da se pomaknu i svakome tko te gurne, a ne ispriča se kažeš “Halo!” na napuljski način. Sad već znaš samo tak’ prijeći zebru jer ti se ne da čekati da ti netko stane, kršiš pravilo da se alkohol pije samo navečer i već uz doručak naručuješ Aperol Spritz te bez srama glasno pričaš na ulici. Kavu piješ po njihovim pravilima – prvo ide čaša vode kako bi pročistio i pripremio probavu na jaku kavu pa pojedeš slatki keks s tanjurića i tek onda na kraju pijuckaš najfiniji coffee del nono u Gambrinusu. Točno tim redoslijedom inače ćeš uvrijediti onoga tko ti je radio kavu. Jedeš samo i samo pizze margarite i tjesteninu. Za doručak, ručak i večeru. Ma i između. Paradajz umaka i mozzarelle nikad dosta! Na tanjuru ne smije ništa ostati pa s kruhom pobereš sve i vratiš skoro čisti tanjur. E sad ti je već bolje i uživaš biti Napolitanac na par dana, no morat ćeš se smiriti kad se vratiš doma.

Na ulicama upijaš napuljski život

Shvaćaš da je Napulj zaista ona Italija koju gledamo u filmovima i o kojoj čitamo u knjigama. U prometnoj si ulici i ideš do uličnog restorana Passione di Sofi gdje ćeš uzeti napuljsku tradicionalnu uličnu hranu cuoppo koje su slične prženim okruglicama, sjesti nasred ulice i promatrati život i ljude. A onda se poželiš slatkoga pa ideš do gelaterije Gay-Odin koja na prvi pogled izgleda kao urarnica ili zlatarnica. Od toliko različitih okusa uzimaš idealnu kombinaciju – kuglicu tamne čokolade i kuglicu kave. Gelato od kave bez problema može zamijeniti jutarnji espresso koliko mu je okus intenzivan! Ulice u Napulju su pune zanimljivog sadržaja, kafića i restorana. Uvijek je živo i dok prolaziš tim ulicama, osjećaš se k’o u filmu. Bilo u centru, bilo malo dalje od centra gdje je ipak malo više smeća oko kontejnera, al’ ništa strašno. Opet ti se pije Aperol pa sjedaš za jedan od drvenih stolova nasred ulice i pijuckaš ga. Ne smetaju ti ljudi, ne smeta ti okolna buka, dapače, upijaš napuljski život i uživaš u svakoj sekundi. Onda naručuješ još jedan spritz, no ne Aperol, već Limoncello i s laganim valovima u glavi uzrokovanim od alkohola znatiželjno promatraš glasnu, tebi nerazumljivu svađu između dvije žene koje se, pretpostavljaš, prepiru oko parkinga za njihove vespe. Nije ti ni neugodno što vide da ih gledaš i grickaš kikiriki koji uvijek posluže uz koktel. Nastavljaš se gubiti u tim ulicama koje su tako jednake, a tako različite. Svakih par metara nailaziš na slastice za koje se pitaš jesu li toliko fine kao što izgledaju. Uzimaš vesuvio, sfogliatellu, canollo…Ma daj sve! Fokusiran si samo na tu kremastu rapsodiju okusa za koju ne želiš da ikada završi sve dok ti ne pozli od toliko slatkoga. Prvih par minuta proklinješ sebe što si toliko slatkoga uzeo i onda se odlučiš za sočnu pizzu margaritu u pizzeriji Trianon koju preporučuju lokalci. Više ni ne znaš u kojoj si ulici, no baš te briga, viriš u kafiće, njušiš mirise bakine kuhinje koji izlaze i šire se iz jednog od prozora zgrade i krivo pjevušiš neke talijanske stihove. Uzimaš limoncello za van za samo jedan euro i nazdravljaš životu!

Ignoriraš smrad, fokusiran si na miris veša

Obožavaš zgrade u Napulju – svako malo staješ i osvrćeš se okolo ne bi li propustio koji detalj, gledaš gore dok ti sunce ne zasmeta, gledaš ulazna vrata koja imaju još jedna manja vrata. Gledaš fasadu jarke boje koja samo što nije otpala. Gledaš male balkone s puno cvijeća. Na jednom bakica glasno priča na nerazumljivom napuljskom (ne talijanskom, baš napuljskom) sa susjedom preko puta, a ispred haustora na drvenoj stolici signore puši cigarilo i pijucka espresso. Svaka ta zgrada, sva ta vrata i svaki balkon imaju svoju priču. Isključena mozga gledaš grad koji je baš takav kakvog ga opisuju u knjigama, a onda te zaplahne miris friško opranog veša obješenog nasred pune uličice i zapitaš se kako je, pobogu, Napulj etiketiran kao jako prljav i smrdljiv grad i što ljudi zbog te etikete propuštaju?